Koliko snova zauvijek pokopanih, u lažnim iluzijama o njihovom ostvarenju….koliko lažnih obećanja…koliko nesvjesno pređenih mladosti, koje su otišle putem smrti, ni same ne znajući zašto?
Gledah maloprije na Kantonalnoj tv, neku reportažu o ovisnicima…i osjećam kako mi se želudac grči…okreće…boli…
Sjećam se nekih davno izgubljenih prijatelja…igrali smo žmire, fudbala s dječacima…u ratu, u smrdljivim podrumima, danima šutali remija, dijelili kikiriki puter….Prvi derneci, s prvim pivom u ruci….prve ljubavi….a onda odvajanja…podjela u grupe onih što duvaju i onih koji ne…sve rjeđa pozdravljanja, kada se sretnemo u prolazu….sve češće priče među rajom “jesi čuo/la za Mikija, Dadu, Lanu….? Na horsu je.”
Koja kuja zna biti ova sudbina?! Izašli iz rata, živi i zdravi….ali izgubili bitku protiv samih sebe i šprice…
Mnogi od njih, više nisu tu….oni koji jesu i dalje su samo sjene, nemoćne da nakon toliko vremena kažu “ne”.
Šta reći, a da dosad već nije rečeno? I ima li ikakavog smisla pričati, kad riječi upozorenja ne stižu do onih, kojima su upućene?
Boli me problem ovisnosti, jer toliko dragih ljudi izgubila sam u toj oluji zla….
BOLI ME, A NIŠTA KONKRETNO NE MOGU UČINITI, DA POMOGNEM…

5 komentara

  1. eh koliko jih znam sto se drogiraju,sto su bili na odvikavanju,sto su umrli i sta li vec…ali nikako da shvate da jih to syebava!!

    i pravo da ti kazem…oguglala sam na sve…ako se oni svjesno unistavaju i nemaju hrabrosti da urade nesto bolje i vrijednije od zivota neka jih….

    slabici i kukavice…

    svi prosipaju fazone kao drustvo ga natjeralo,problemi kod kuce,rastavljeni roditelji,ne ja nisam ovisan ja mogu prestati kad hocu….

    ma znas sta….sisaju mi ga….

    totalno sam bijesna na sve te takve….

    pihhhh jebem ti zivot!!!

    sorry za ovaj komentar…al mi se digo zivac max

Komentariši